Zajednica za Strane Jezike

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Suradnja s MZOS

Ovim člankom dajemo informaciju i izvještaj o višegodišnjim naporima Zajednice za strane jezike da preko suradnje sa Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta ostvarimo suradnju kao predstavnici organizacije koja predstavlja škole stranih jezika i neformalnu jezičnu nastavu u cjelini.

O samim počecima ove inicijative možete pročitati ovdje.

Uvod

Kontekst

Početkom devedesetih otvoreno je na desetke, možda i stotine škola stranih jezika, odnosno institucija koje su se tako predstavljale. Potreba za učenjem jezika bila je velika, a rastuće komunikacijske potrebe gospodarstva i politike iznijele su na vidjelo činjenicu da svega nekoliko postotaka hrvatskih građana vlada potrebnim komunikacijskim kompetencijama na jednom stranom jeziku.

Škole su nastajale preko noći, mnogo je bilo uspješnih, a nemali broj je novih škola ulagao je istinske napore da pruži što kvalitetniju uslugu, stvarajući tako tržišnu reputaciju, gdjegod čak do razine prepoznatljivog branda.

Nepostojanje propisa

Ozbiljne škole bi dosta brzo ustanovile brojne nelogičnosti u sustavu i manjkavosti postojećih propisa. Naime, već kod samog otvaranja škola nitko im nije postavljao uvjete ili ograničenja, poput minimalne stručne spreme za otvaranje škole, kadrovske i prostorne uvjete i slično. Nakon što bi nakon višegodišnjeg rada s malim polaznicima postigli vrhunske ishode učenja, roditelji bi dolazili pitati priznaje li se stečeno znanje za stjecanje dodatnih bodova u redovnoj školi. Isprva bismo slijegali ramenima, pretpostavljajući da postoje mehanizmi koji omogućavaju verifikaciju stečenih vještina kod nastavka školovanja. Uskoro smo ustanovili da je javni sustav zatvoren za ovakve, neočekivane zahvate u dječje kompetencije, i da ga se one uopće ne tiču. U kontaktima sa službenicima MZOS-a dobili bismo lakonsko obrazloženje - škole stranih jezika nisu u sustavu. Po svojoj pravnoj definiciji one su obično poduzeća ili obrti, pa time spadaju pod ingerenciju Ministarstva gospodarstva.

Vidimo da zakoni, od kojih mnogi prepisani iz jugoslavenskih propisa, vrlo jednostavno rješavaju problem. Međutim, time se nastali apsurd u stvarnosti nije riješio, nego je država samo od sebe odgurnula problem, ne želeći se baviti njime.

Kako je moguće da u središtu sustava nije znanje, nego središte sustava zauzima pitanje tko je to znanje dao? Zar nije razlog postojanja svake škole davanje znanja, sposobnosti i vještina?

Na kraju krajeva, zar je to uopće potrebno obrazlagati?

Birokratski anakronizam

Jest, i uz nas postoji širok raspon siročadi - udruga, organizacija, institucija raznih vrsta koje vapiju za tim da postanu logičan i uklopljen komadić mozaika koji zovemo državom. U Hrvatskoj će proći još dugo prije nego se uspostave sve životne funkcije jedne nove i samostalne države, i to najbolje znaju svi kojima te funkcije nedostaju. Poseban problem koji sputava brži napredak je, nažalost, vezan za generaciju koja svoje intelektualno naslijeđe vuče iz bivšeg sustava, koji je, čini se, znatno više pažnje pridavao formi (propisima) nego sadržaju (svrsi, kvaliteti, učinkovitosti, dobrobiti). Iskorjenjivanje osobne inicijative i kritičkog mišljenja svakog pojedinog službenika u javnoj upravi bilo je poticano desetljećima kako bi sustav jednoumlja dobro funkcionirao. Primjena propisa do posljednje točke usađena je kao osnovno mjerilo kvalitete službenika, nasuprot sposobnosti kritičkog vrednovanja. Ako nešto ne piše u zakonu, onda i ne postoji. Službenici nisu bili poticani da nadređene upozoravaju na nedorečenosti i sporne situacije.. Naprotiv, državna administracija nastojat će i danas svaku praksu prilagoditi zakonu, ne ulazeći u to što je bolje, učinkovitije i kvalitetnije.

Ovo vidljivo koči razvoj ne samo obrazovanja, nego i svih organizacijskih oblika u društvu, od javne uprave, zdravstva, pravosuđa do gospodarstva. Sustavi su u najboljem slučaju uprosječeni, otvarajući velik i neiskorišten prostor za poboljšanja. Glad za suvremenošću, logičnošću, učinkovitošću i dostupnošću sažima je u jednoj sintagmi - potrebi ulaska u Europsku Uniju, koja se percipira kao sustav oslobođen takvih dječjih bolesti.

Vratimo se ravnatelju škole stranih jezika, novopečenom poduzetniku. On je najprije istražio mogućnosti koje nudi postojeća razina organizacije u sustavu. Nakon što je ustanovio da gotovo da ne postoji, počinje prikupljati informacije i uobličavati svoju sliku o potrebnim poboljšanjima. Dok se svakodnevno bori s poduzetničkim iskušenjima, nalazi sve više istomišljenika među kolegama. Okupljanjem predstavnika struke artikuliraju se najvažniji prioriteti čije se rješavanje vidi kao nadležnost države, odnosno Ministarstva.

Prvi kontakti s MZOS, uručeni službenim putem, prema svim uzusima propisane komunikacije, nisu bili baš takvi da ih se rado sjećamo. Naši su dopisi uglavnom ostajali čak i bez odgovora. Napokon je stigao jedan odgovor potpisan od tadašnjeg pomoćnika ministra, da MZOS nije nadležan za škole stranih jezika jer "one nisu u sustavu". Osjećali smo se vrlo čudno. Tako je. Upravo smo Vam zbog toga i poslali naš dopis. 

Prekretnica nastupa kada smo uspjeli ishoditi prijem kod ministra osobno. Ministar Primorac je razumio okolnosti, i dao nam punu podršku u nastojanjima da nam država pomogne naći svoje mjesto u legislativi hrvatske države - red, propisi kojima se napokon utvrđuju minimalni uvjeti za osnivanje i rad, okvir za verifikaciju programa, pravo javnosti - doduše samo za odrasle polaznike, jer tada raspoloživi okvir bio je samo Zakon o obrazovanju odraslih (2007). Unatoč tome, škole stranih jezika prvi put su dobile mogućnost priznanja svoje akademske djelatnosti, nakon gotovo desetogodišnjih nastojanja male radne skupine Zajednice.

Time posao, naravno nije dovršen. Najveći broj naših polaznika nisu odrasli, a za njih su zakoni posebno posvađani: zakon o predškolskom odgoju, zakon o osnovnom školstvu, pa zakon o srednjem školstvu... trebamo li tražiti izmjene svih tih zakona da se naši polaznici mogu uklopiti u Hrvatski klasifikacijski okvir? Ili je dovoljan novi zakon o cjeloživotnom učenju, što bi bilo puno jednostavnije i bolje rješenje. Što će od toga biti moguće, vidjet ćemo u idućih nekoliko godina.

Molimo prijavite se da biste mogli komentirati: Prijava ili Registracija

Komentari

  • Trenutno nema komentara
 

PRIJAVA

REGISTRACIJA NOVIH ČLANOVA


 

Kunena forum